Životopis
Slavko Čamba rođen je 1930. godine u Đurđevcu, gdje je završio građansku školu. Radio je kao poljoprivrednik na vlastitom imanju do 1950. godine, kada je kao vojnik na služenju vojnoga roka u tadašnjoj JNA osuđen zbog „neprijateljske propagande“ i zatvoren u KPD Idrizovo. Tri i pol godine proveo je na kaznenom radu u kamenolomima u Bitoli i Ohridu. Godine 1967. uspijeva izbjeći u Austriju, gdje mu se nakon dvije godine pridružuju u Beču supruga i troje djece. U 25 godina emigracije nikada nije došao u domovinu. U Hrvatsku se vratio 1991. godine, u rodnu kuću u Đurđevcu, gdje danas živi sa suprugom.
Napisao je deset knjiga poezije i proze, među kojima se ističu dvije knjige proze i tri pjesničke zbirke pisane đurđevečkim govorom. I u ostalim knjigama dijalozi su počesto na đurđevečkom govoru.
Pisati je počeo u emigratskim glasilima „Hrvatska država“, „Nova Hrvatska“, „HOP“ (Hrvatski oslobodilački pokret) i „Živa zajednica“. Objavljivao je i u „Gradišćanskim novinama“ te u vjerskome listu „Podravski zvonici“. Tekstove u tim tiskovinama objavljivao je pod raznim pseudonimima, od koji je najpoznatiji „Đurđevčan“. Godine 1979. tiskana mu je u Mainzu knjiga proze i poezije Brazde, nakon čega su pritisci UDBE na njega postali još žešći pa više nije objavljivao sve do povratka u Hrvatsku.
Osim književnim stvaralaštvom, Slavko Čamba bavi se i etnografskim djelovanjem, prikupljajući predmete podravske materijalne narodne kulture. Njegova etnografska zbirka, svečano otvorena 1999. godine, nalazi se od 2000. pod preventivnom zaštitom Ministarstva kulture Republike Hrvatske te je danas jedan od nezaobilaznih turistističkih punktova u Gradu Đurđevcu. O autoru i njegovom etnografskom radu objavljena je 2007. godine ilustrirana monografija Zavičajno blago Slavka Čambe, što ju je uredila voditeljica Gradske knjižnice u Đurđevcu Anica Šabarić, prof., a grafički oblikovao njezin suprug, slikar Zdravko Šabarić.